Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, američki fotograf Ron Haviv došao je u Jugoslaviju kako bi pratio tadašnju političku situaciju. Kako sam kaže, sve što je znao o Jugoslaviji prije toga bilo je da je 1984. godine ova zemlja bila domaćin Zimskih olimpijskih igara i da je ovdje ubijen austrijski nadvojvoda. Ipak, odlučio je da dođe. U Jugoslaviji se našao dan nakon što je Slovenija proglasila nezavisnost. Vjerovatno nije ni slutio da će na ovim područjima ostati do konačnog raspada Jugoslavije i da će svojim fotoaparatom zabilježiti neke od najstrašnijih ratnih događaja. Godine 1995. Ron Haviv se našao u Tuzli, kada su hiljade izbezumljenih, izmučenih srebreničkih izbjeglica pristizale autobusima na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Tada je snimio fotografiju jedne žene iz Srebrenice kako u očaju širi ruke ka nebu tražeći pomoć. Njeno ime je Nedžiba Salihović; tada je stigla u Tuzlu ne znajući šta se desilo s njenom porodicom. Mnogo godina kasnije saznat će da je njen tada 23-godišnji sin Kiram ubijen dok je pokušavao da se probije kroz šumu. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u devet različitih sekundarnih masovnih grobnica. Osim sina, izgubila je muža i brata, kao i mnogobrojne članove uže i šire porodice.
Dvadeset godina nakon što je snimljena fotografija, Ron Haviv i Nedžiba Salihović sreli su se u Galeriji 11/07/95. Njihov emotivni susret vratio je sjećanja na juli ‘95. godine. Nedžiba se sjetila Haviva i trenutka u kojem je nastala fotografija. Kaže da je tada vjerovala da su njen sin, muž i brat živi. Širila je ruke tražeći odgovore od UN-ovih vojnika ali odgovora nije bilo. Danas skromno živi u sarajevskom naselju Vogošća i povremeno odlazi u Srebrenicu. Kaže da je sve njeno ipak tamo. U Potočarima postoji mjesto gdje može proučiti Fatihu i biti zajedno sa svojim najmilijima.
Iako Ron Haviv 1995. godine nije mogao pomoći Nedžibi, njegove fotografije su obišle svijet, a neke od njih su korištene kao dokazni materijal u slučajevima optuženih za ratne zločine na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, te su na taj način postale vjerodostojan i nepobitan dokaz i svjedočanstvo zločina koji su se dešavali devedesetih godina u republikama nekadašnje Jugoslavije.