Srebrenica

Hronika nezavršene historije

U jeku krvavog rata u Bosni i Hercegovini, 1993. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija donijelo je odluku (Rezoluciju 819 i 894) kojom je Srebrenica, gradić u istočnom dijelu BiH, stavljena pod zaštitu međunarodnih mirovnih snaga. Rezolucija kojom je zaustavljeno dalje zauzimanje ovog grada od strane Vojske Republike Srpske (VRS), ali i kojom je ovo područje demilitarizirano, značila je trenutni spas za oko 50.000 muslimanskih izbjeglica istočne Bosne koji su, protjerani iz drugih okupiranih gradova, sela i mjesta ovog područja, našli spas u Srebrenici. Iako formalno pod zaštitom UN-a, Srebrenica je za VRS i dalje bila legitiman vojni cilj, tako da povremena granatiranja ovog grada, te zabrane ulaska konvoja humanitarne pomoći nisu prestajali ni tokom dvogodišnjeg relativnog mira i međunarodne zaštite.

Dvije godine nakon potpisivanja Rezolucije UN-a, 6. jula 1995. počinje sveobuhvatni napad na Srebrenicu – zaštićenu enklavu.  Dana 11. jula 1995., snage VRS, na čelu sa generalom Ratkom Mladićem, ulaze u grad, pri čemu Mladić trijumfalno izjavljuje kako je konačno došao trenutak „za osvetu Turcima“ – precizno imenujući ovim riječima ideološki narativ koji stoji iza zločina. Događaje koji su uslijedili u nekoliko narednih dana Međunarodni sud pravde u Den Haagu označio je kao zločin genocida. Vojna akcija, šifriranog naziva “Krivaja 95”, rezultirala je monstruoznim ubistvima više od 8.000 Bosanskih Muslimana – uglavnom muškaraca, ali i žena i djece. Do sada je potvrđen broj od 8.372 osobe.

Ubistva su izvršena sistematski, s lakoćom i brzo, bez mogućnosti otpora demilitarziranih snaga Bosanskih Muslimana, ali i bez reakcije međunarodne zajednice, prije svega holandskog bataljona koji se nalazio u enklavi. Iako je sve vrijeme znala za dešavanja u Srebrenici, međunarodna zajednica nije reagirala, niti je NATO poslao obećanu „pomoć iz vazduha“. Kasnija istraživanja i rezultati DNK analiza otkrili su da su, u ljeto i jesen 1995., tijela ekshumirana iz primarnih masovnih grobnica i premještena na neka druga, skrivena mjesta. Ostaci tijela srebreničkih žrtava pronađena su u primarnim, sekundarnim, pa čak i tercijarnim masovnim grobnicama. Proces ekshumacije i identifikacije žrtava odvija se i danas. Proces otkrivanja istine, priznanja krivice i pomirenja čini se da još nije počeo, čak ni dvadeset godina nakon rata.